Put u Kemet - 5 | NEZABORAVNI RIZORT

U 8 ujutru naš kombi stao je u red vozila u glavnoj ulici Luksora, gde se svakog dana dva puta dnevno formirao konvoj koji je kretao ka obali Crvenog mora. Te 2005. bilo je zabranjeno slobodno voziti kroz pustinju, već uvek u policijskoj pratnji.

Dolaskom do obalskog autoputa ka Hurgadi, nakon sat i po vremena, vozila su se raštrkala svako svojim putem ka obližnjim mestima ili rizortima u kojima su turisti odsedali. Naš hotelski kompleks nalazio se u Safagi, nešto južnije od Hurgade, u sred ničega okružen isključivo peskom i stenama, pa kada je vozilo prošlo kapiju našli smo se u mini raju. Brzo uletanje u sobu i presvlačenje u kupaći dokazivalo je da sam JEDVA čekala da uletim u more, da sam o tome maštala svih petnaest dana vucaranja po kamenjaru hramova na 50 stepeni. Kako je hotel bio organizovan kroz gomilu manjih smeštajnih objekata u prelepom vrtu, samo sa peškirom u ruci preletela sam ovaj zeleniš, peškir bacila na pesak plaže i utrčala u vodu, do kolena. Krenula napred, opet do kolena, i opet do kolena i opet... Aaaaaaaa, hoću da plivaaaam. U tom trenutku primetim bele pihtijaste mase koje se lebde u vodi, hiljade njih... Aaaaaaa, meduze! Mislim da sam u ovom trenutku sebi skratila život za bar 10 godina. Terajući rukama vodu od sebe, pa time i ova odvratna stvorenja, žurila sam van vode, i tu u plićaku spazih zgaženu gomilicu kao uvrtenih kanapa boje peska. Pred očima mi je sevnulo – scena iz Opstanka, morske zmije koje se legu u plićaku radi toplije vode i svetla.... Aaaaaaaa, a ja sam to zgazila pri uletanju u vodu, fuuuuuj. Od tog trenutka mojim avanturama u divnoj vodi Safage dosao je kraj.

Narednih 5 dana kupala sam se u bazenu i dane provodila lenčareći od obroka do obroka, živeći san ostalih gostiju – debelih nemaca. Par puta su pokušali da me namame da učestvujem u debilnim igrama gde animatori od vas prave retardirane osobe na bini a vi se smejete i svi drugi vam se smeju, cekajuci svoj red da i oni zasijaju na pozornici. Kada smo pokušali da izađemo van ograde rizorta, obezbeđenje nas je samo pogledalo razrogačenih očiju, pitajući se ZAŠTO – to ni jednom turisti do sada nije palo na pamet... I jasno je zasto nije – tamo nije bilo žive duše, samo asfaltiran autoput uz obalu, pesak i stene u daljini. Ako bi vam to činilo razonodu, mogli ste samo gostovati u šetnji na plaži susednog rizorta, koji je u konceptu bio isto zatvorsko sranje. Jedva sam čekala da krenem nazad u prljavi Kairo, u gužvu u život.

Put u Kemet - 4 | KRSTARENJE NILOM

Popodne smo se ukrcali na brod u Asuanu. Ploveći hotel sa 5 zvezdica i all inclusive uslugom čuveno je krstarenje Nilom koje Egipat nudi turistima za manje-vise pristupačnu cenu. Mohamed 3 takodje se ukrcao na brod i bilo je predvidjeno da nam bude na usluzi do dolaska u Luksor. Pri preuzimanju ključeva na recepciji dobili smo i tablete protiv stomačnih tegoba kao i kratak plan gde i kad su silasci sa broda radi obilazaka. Soba je bila mali apartman u nivou vode pa sam tokom celog puta zverala kroz prozor nadajuci se da ce ga bar jednom repom pljesnuti neki krokodil.

Rekla bih da sam najviše uzbuđena bila bas oko ovog krstarenja. Jednom prilikom gledala sam dokumentarni film o Agati Kristi i njenom boravku u hotelu Katarakt u Asuanu i plovidbi Nilom, pa sam valjda očekivala da vidim iste scene. Ispostavilo se da je to bila unapređena komercijalna verzija. Po isplovljavanju bio je serviran ručak u podpalublju i sala je sa obe strane bila otvorena, tj. gldala na obe obale. Seli smo pored jednog zanimljivog Francuza i on nam je narednih dana pravio društvo tokom obroka. Po struci je kuvar, pa su naši razgovori obično tekli u tom smeru, ogovarali smo jela na meniju i raspitivali se o detaljima francuske kuhinje, saznavši da Francizi nikada nisu imali običaj da jedu supu na kraju obroka kako je to u Srbiji prepričavano. Uživanje u hrani upotpunjavao je šarm osoblja i naravno pejzaž obale Nila, pesak i palme, koji su promicali u pozadini prozora.


Prvo pristajanje bilo je predveče u Kom Ombu, gde smo obisli hram posvećen Sobeku, sa krokodilskim likom. Mnogo jaci utisak, od scene samog hrama, ostavlja atmosfera pri izlasku sa broda gde je duz kratkog pristana za brodove načičkano bezbroj tezgi sa raznim džidžabidžama za turiste i dok jos niste ni sišli sa mostića koji povezuje brod i kopno trgovci su vam se nakačili na grbaču i neće se skinuti sve dok se ponovo ne popnete na palubu.


Sldeceg jutra, u cik zore tj oko 6.30, zaustavili smo se u Edfuu, gradu gde se nalazi poznat Horusov hram. Kako je u programu pisalo da do hrama idemo konjima, moja slika je bila nalik scenama iz Indijana Džonsa gde mi jasemo kroz pustinju, ali to na zalost nije bio slučaj. Na samom doku su nas cekale kočije i odvezeni smo do hrama. Takodje, nastalo je komesanje kada smo se mi, Srbi, pobunili da bilo šta dodatno platimo, jer je naš aranžman SVE pokrivao pa i bakšiš za te "konjanike" dok su sapunici nemci vadili iz džepova egipatske funte i davali koliko su lokalci tražili. Da, to je taj momenat u vezi Egipta koji apsolutno mrzim – "ciganisanje". Još dok smo bili na aerodromu, neki lik je ničim izazvano prisao i digao moju torbu na traku za skeniranje, ja se zahvalila a on pružio ruku – bakšiš. Slična stvar se desila u Asuanu dok smo čekali brod do ostrva File: momak je prišao, ubrao cvet sa susedne grane i pružio mi i, naravno, ispružio ruku – bakšiš. Mrzim to!


Kako je Mohamed 3 nerazjašnjeno napustio brod u Kom Ombu, u Edfuu nas je dočekao Mohamed 4, identičan naš drug sa faxa Goranče, te smo ga na dalje tako i zvali. Od priče o ovom hramu jedva da se ičega sećam, pošto me je strefilo upravo ono zbog čega smo dobili tablete na recepciji broda. Protrčala sam kroz hram, kad sam već tu i šćućurila se u jedan ugao pod senkom čekajući ostatak putnika za povratak na brod. Ostatak dana bilo je pravo uzivanje – brčkanje u bazenu na palubi, izležavanje na udobnim ležaljkama uz knjigu dok vam pogled nemirno luta po prelepom pejzažu na putu ka Luksoru, kafica i kolačici servirani na šanku pored,... dok je brodom vladala euforija zbog predstojeće večeri – galabija party - o radosti, šta obući :). Prodavnica suvenira (pa i lokalne garderobe) bila je opustosena toga dana.


Prelazak prevodnice Esna izmamio je sve putnike na palubu, pa smo se kao čavke na ogradi naginjali i uzdahivali pri sceni prelaska sa jednog katarakta na drugi.

Sledećeg dana oko podneva uplovljavali smo u Luksor. Pogodite, tu je bio Mohamed 5, i time smo definitivno zaključili da su svi sa ovim imenom otišli u "turističke vodiče". Ovaj simphttp://www.blogger.com/img/blank.gifatični mladić pojma sa životom nije imao. Tačnije, možda je on i poznavao materiju, ipak je to stvar opšte kulture jednog Egipćanina, ali je sasvim sigurno da je engleski jezik učio samo kroz retke filmove na TVu. Ne odjavljivajući se sa broda, odvezli smo se na levu obalu Nila. Prelepo. Medinet Habu je jedan od najočuvanijih hramova gde vaša mašta nema puno zadataka, a hram Hatšepsut bi bez problema mogao da se provuče u publikacijama dela moderne arhitekture. Osim nesnosne toplote i za malo padanja u nesvest u Dolini kraljeva, gde se nadjete u krajnje morbidnoj situaciji da ne želite da ikada napustite ukopane grobnice, ovaj dan bio je pun uživanja.


Scena koju nikada necu zaboraviti izgleda odprilike ovako: zalazak sunca, na palubi sam ležeči sa koktelom u ruci, feluke krstare na blistavoj vodi, u mislima sam negde u dobu faraona i Agate i... ah kako je život lep... i onda počinje ablahm alaaa alaa alaa alaaa sa svih minareta u gradu. Neeeee!

Tuga nastade kada smo napuštali brod. Bilo je to divno iskustvo, pre svega lencarenja na palubi i potapanja u bazen sa pogledom na prelep pejzaž doline Nila, potajno očekujući da neki krokac izviri iz vode.
Po izlasku iz kola ispred hotela Hilton u Luksoru svi nas čudno gledaše, valjda opet zbog naših musavih rančeva. Dobili smo prelepu sobu uz klasično trčkanje posluge, i tu proveli naredna 2 dana. Ako uzmemo u obzir činenicu da je meni restorana bio fantastičan, sa više egzotičnih svetskih kuhinja posluženih tokom jednog obrokate, možemo oprostiti upravi hotela što je voda bazena imala veću temparaturu od spoljašnje na letnjih 50oC u hladu.

Prvog dana smo otišli u obilazak hramova Karnak i Luksor, da, sa onim istim tuc-mhttp://www.blogger.com/img/blank.gifuc Muhamedom 5, ali ovoga puta uspešno mu objasnivši da je bolje da nas čeka u kolima dok mi nemo razgledamo. Ne bih detaljisala o ovom impresinom "kamenju", osim što cu vam savetovati da hipostilnu salu Karnaka za života morate doživeti.


Do Abidosa gde se nalazi mnogobožački hram, u formi "rame uz rame sa minimalizmom 21.veka" i Dendere gde se nalazi hram boginje Hator (žene Horusa iz Edfua :)) isli smo kolima, pa tako sve scene sela posmatrane sa vode upotpunili krupnim kadrovima žena koje peru veš u kanalima, deci koja se kupaju u istim, životinjama na livadama, plodnim njivama, kao i naoružanim vojnicima a i civilima koji garantuju bezbednost porodicama i turistima.

Put u Kemet - 3 | ABU SIMBEL & ASUAN

Oko 4 ujutru bili smo na aerodromu. Let za Asuan i Abu Simbel. Neki leže, neki su zavaljeni, neki uredno sede na stolicama u čekaonici. Jedina prijatna stvar u datom trenutku bila je temperatura vazduha te sam razmisljala kako bi bilo idealno da obilaske pomerimo za noćne sate a spavamo oko podneva u klimatizovanjim prostorijama... Nemoguće, naravno.
Grupa prisutnih spontano je ustala, iz torbi izvukli neke prostirke i uputili se ka mračnijem uglu prostorije. Izuše se, kleknuše i poče molitva...
Let traje oko sat vremena sa kratkim zaustavljanjem u Asusanu, kako bi putnici koji ne obilaze hram u Abu Simbelu izašli. Nastavak puta je isključivo u turističke svrhe i to je bilo očito čim pogledate lica preostalih putnika, svi puni išekivanja da vide prelep Ramzesov hram premešten sa mesta gradnje. Po izlasku iz aviona autobusom smo prevezeni do lokaliteta i imali smo dva sata na raspolaganju za obilazak. Iako se to činilo malo, pomisao da će temperatura uskoro skočiti za 20 stepeni naterala nas je da damo po gasu. Jedan do drugog, hramovi Ramzesa II i njegove žene Nefertari izgledali su savršeno na jutarnjem suncu dok se u pozadini prostire jezero Naser...

Po sletanju u Asuan, čekao nas je, naravno, novi vodić - Muhamed 3, simpatičan mladić sa iznenađujuće dobrim izgovorom. Luksuznim automobilom (zaboravih koje marke sećam se samo da je bio glomazan i metalik siv) odvezli su nas do hotela Basma, na blagom uzvišenju iznad grada. Sve je šljaštelo, podovi, zidovi, lusteri, osoblje... Kada je momak_za_sve poneo naše stvari do sobe, kroz glavu mi je sevnula scena iz filma Sam u kući – da li da mu dam ovu zvaku kao bakšiš, kad već izgledamo kao dva klošara sa prljavim begpekerskim rancima... Ulazimo u mračnu sobu i momak_za_sve razgrće zavese – voooooov, nikada neću zaboraviti taj prizor, Asuan na dlanu, palme, feluke na Nilu, u pozadini pustinja; da valjda tako izgleda Raj. Potrčala sam da izađem na terasu i pri naglom otvaranju vrata udari me vreo, ali VREO, vetar i ja se osamućena vratim unutra.

Nakon trećeg sata sedenja i gledanja kroz staklo, apsolutno bez reči samo sa ponekim uzdahom, odlučili smo da izadjemo do bazena i dalje u restoran na ručak. Da mi je neko rekao da ću pretrčavati od jednog ulaza u hotel do vrata restorana koji je bio u depadansu hotela, nikada ne bih verovala, ali eto desava se. Vreo vetar je bio toliko nepodnošljiv da smo bili u blagoj panici kako ćemo izdržati razgledanja ovde narednih 2 dana. Ovog osećaja sam se setila kada sam prvi i poslednji put otišla u turbo-solarijum i kada je ona konzerva počela da isijava i izduvava vrelinu, samo sam izasla i zahvalila se. Mučilište!
Asuan, Asuan, Asuan – prelep! Prvo smo se odvezli do velike brane, čijom je izgradnjom nastalo jezero Naser a zatim do nedovršenog obeliska koji je i dalje položen na zemlji a na kojem su radovi prestali kada je ustanovljena pukotina; zaista zanimljiva priča. Ono čimie smo bilio duševljeni je hram File na ostrvu, takođe premešten i izdignut kada je izgrađena brana. Mohamed je pričao i pričao, a mi smo uživali koliko smo mogli na opisanoj vrelini.


Vožnja felukama kao još jedna turistička atrakcija bila je nezaobilazna. Sišli smo do obale, ukrcali se na brodić i krenuli. Tačnije, pokušavali da krenemo, jer feluke rade na vetar a tog popodneva, za razliku od prethodnog dana, ni dašak. Dok smo čekali da se pomerimo animirao nas je prodavac dzidzabidza na brodiću. To šta je vadio i vadio ispod klupa ne mogu ni da nabrojim: "vont dis, vont dis, čip prajz, dis, dis, čip..." i tako u krug. Kao rešenje, u pomoć je dosao motorni čamac i "slepao nas" gore dole po Nilu :)